Charlotte je oduvijek imala veliku strast prema glazbi dok je na plesnoj sceni prisutna još od malih nogu. Charlotte je kao DJ počela raditi na dvije londonske radio postaje ‘Invinsible radio’ i radio ‘Pyro’ gdje je gotovo godinu dana imala vlastiti show. Nekako paralelno s radom na radio postajama, započinje karijeru DJ-ice i nastupima u Velikoj Britaniji ali i u brojnim drugim zemljama: u Grčkoj, Šri Lanci, Kini, Cipru, SAD-u, Kanadi, Francuskoj, Singapuru, Indoneziji… Nastupala je za razne profilirane brandove kao što su Fashion TV, Hennessy i R&B zvijezdu Akon a najčešće kombinira Hip-Hop/R&B, komercijalnu glazbu kombiniranu s funky, house i elektro ritmovima.

Ispunjena snažnom energijom i prije svega zabavnim nastupima ispunjenima komičnim elementima, Charlotte publiku uvijek digne na noge. Charlotte je nedavno postala članicom Coast2Coast DJ koalicije iz Miamia. Za dodatno zagrijavanje atmosfere pobrinut će se i atraktivne plesačice i animatorice iz Transilvanije uz rezident DJ-a Joe2Shine-a.

Web: www.everythingcharlotte.net | www.hemingway.hr

Disclaimer: Fotografija je vlasništvo Hemingway Bara. Korištenje fotografije bez njihove pismene dozvole nije dozvoljeno.

Ovaj zanimljivi glas talijanske scene prvi dodir s klubskom scenom imao je već s 14 godina. Danas su mu 34 godine. Često sam voli naglasiti da je svoju najveću strast u životu – pjevanje, pretočio u posao života dok mu je najveća težnja da postane voditelj vodećih i najvažnijih radio postaja u Italiji.
Gaty danas radi u suradnji s FREE EVENT agencijom, jednom od najpoznatijih i najutjecajnijih u Italiji u svijetu zabave i produkcije i surađuje s brojnim klubovima kako u Italiji tako i drugim europskim državama. Uz Gatya za atmosferu će se pobrinuti i rezident DJ Joe2Shine!

Informacije & Rezervacije na: +385 99 211 999 3

http://www.gatyvocalist.it

http://www.hemingway.hr

Press Release by Hemingway Bar

Ogromna žuta građevina u središtu parka nije ničim odavala prisutnost strašnih ljudskih sudbina koje su se krile unutar njenih zidina. Čak je djelovala pitomo. Na prvi pogled. Zaustavila sam auto na parkiralištu na rubu parka, te upitala čuvara u limenoj kućici kako najlakše doći do odjela. Začuđeno je blenuo na spomen jedinice koju sam tražila, i mlitavo mahnuo rukom prema zgradi. “Ok, stari” -  pomislila sam, “puno si mi pomogao”. Krenula sam prema zgradi, promatrajući gustu krošnju koja se nadvijala nad stazu koja je vodila u bolnici, u očekivanju da će mi neki Hannibal Lecter skočiti za vrat. Ništa. Sparina.

Skrenula sam lijevo iza ugla. Staza vodi između 2 zgrade. Svaka od njih ima na desetke visokih prozora sa bijelim rešetkama.  Prošla me jeza. Lijevo od mene, u travi, stajala je starija žena okrenuta prema jednom od prozora, dok je stvorenje iza rešetaka čeznutljivo pokušavalo gurnuti glavu kroz rešetke, neprestano ponavljajući pitanje: “‘Oćeš mi nosit’ cigarete, a? A?” – Žena je pružila ruku prema licu iza rešetaka, pomilovala ga i rekla: “Hoću”. Lice je ponovilo: “‘Oćeš mi nosit’ cigarete, a? A?”. Onda je lice skrenulo pozornost sa žene na mene, i iskezilo mi se u jedan od najružnijih osmjeha koje sam ikad vidjela, sa ukupno 9 zuba u gornjoj i donjoj čeljusti i reklo: “Aaaaaaaaaaaa”. Okrenula sam glavu i nastavila dalje, birajući broj u mobitelu – javila se Osoba i rekla da me vidi kroz prozor, da nastavim prema vratima i pozvonim.

Ne podnosim bolnice. Njihov miris (smrad), bolesni ljudi, sumornost… Asocijacija na sve prije nego na poboljšanje zdravstvenog stanja, čemu inače služe. Ovo mi je djelovalo osobito bolesno. Ušla sam u mračno predvorje. Pozvonih. Iza vrata se čulo samo zveckanje ključeva i otključavanje. Vrata je otvorila ljepuškasta žena. Pozdravila sam je i napadno pogledala u oči, moleći u sebi da me zapamti, jer sam se sjetila priče mog dragog Marina, koji je rekao: “U ludnicu lako uđeš, ali teško izađeš.”. U glavi mi se već vrtio scenarij naguravanja sa sestrom pred vratima u pokušaju da izađem, i vrištanja da sam ja samo u posjeti, a ona me hvata i gura mi tabletu u usta, uvjeravajući me da su svi samo u posjeti, i da će doktor reći kad idem van… Po pogledu koji mi je uzvratila i smješku na njenim usnama sam zaključila kako pretpostavlja što mi se vrti u glavi. Pustila me na odjel. Osoba je stajala iza nje. Čvrsto smo se zagrlile, i samo sam joj prošaptala: “Kojeg boga ti radiš ovdje?!” – Nasmijala se od uha do uha i povukla me u neku sobu. “Jesi za kavu?” – bezbrižno me upitala, dok sam ja pokušala procijeniti koliko je okolina mogla utjecati na njeno stanje uma. Soba je bila visoka, zadimljena, blijedožutih zidova. Rešetke na prozoru. Pod prljav…Trudila sam se ne razmišljati o porijeklu fleka koje sam pokušavala izbjeći dugim koracima, nadajući se da nisu nedavno bile dio nečijeg probavnog sustava…

Za stolom je sjedio mršav čovjek, kojeg mi je Osoba predstavila kao svog prijatelja. I on joj je došao u posjet. Pored njega je sjedila ogromna mlada cura, Ana. Starosjedioc odjela. Netremice me gledala u oči i smješkala se. Sjela sam za stol. Osjećala sam grižnju savjesti što se ne mogu nasmijati, utješiti Osobu. Okolina je ostavljala prestrašan dojam. Kurtoazno sam započela razgovor, zaobilazeći pravi razlog zašto je Osoba ovdje. Razgovor je prekinula Ana upitavši me: “Dobro, jel’ ja moram prdnuti da ti obratiš pažnju na mene?” – “Ne, zlato, dovoljno je da pristojno pričekaš da razgovor završi, pa da mi se obratiš, a ne ovako upadati u riječ” – pomalo drsko sam joj odvratila, jer sam znala da, ako joj prepustim kontrolu, od razgovora sa Osobom neće biti ništa. Osmjehnula se zadovoljena odgovorom, i pustila nas na miru. Ravno 2 minute. Prijatelj je shvatio da od suvislog razgovora neće biti ništa, pa je počeo motati cigarete od duhana koji je donio sa sobom. U sobu je ušla žena 50-ih godina, i sjela za naš stol. Iza nje je upao mladić, Josip, i zauzeo mjesto između Ane i Osobe. “Čuj” – nagne se Ana preko stola prema meni – “posudiš mi svoj mobitel?” – “Što će ti?” – “Pa da nazovem mamu, i pitam je gdje su Isus i Marija.” – “Ma oni su ti u kurcu već 2000 godina, niš’ koristi od njih”. Pogledala me. “Ozbiljno” – klimnuh joj glavom – “jer da ičemu služe, ne bi ti tu bila”. “Imaš pravo” – zaključi Ana i nasloni se na stolac. Pogledala je kroz prozor i rekla: “Da mogu izračunati telekinezu, sad bi nas sve prebacila van, i pili bi u parku”. “E, jebi ga, zato sad bez matematike sjedimo tu” – odvratih joj. Na TV-u je počeo koncert Robbie Williamsa. Ana je skočila sa stolice, krenula prema TV-u pojačati zvuk, usput objašnjavajući kako ona, baš kao i Robbie, ima bipolarni poremećaj. “Znaš, svi veliki umjetnici su bipolarci, kao i ja” – mudro zaključi Ana, na što joj Josip odvrati: “Onda si ti pjevačica, jel’?” i okrene se prema meni sa smješkom, jer sam se glasno nasmijala na njegov zaključak. “A zašto si ti tu” – upitala sam ga, a on dovuče stolicu bliže meni: “Auti” – “Krao si?” – “Da” – “E, da si samo krao, bio bi na Markovom Trgu” – “Ok, trava i alkohol. Kombinacija” – “Znači, u kurcu si” – “A-ha”. Primaknuo se još bliže meni i šapnuo: “Ova je luda” i pokaže glavom na Anu. “Ma nemoj zajebavati, nikad ne bih rekla” – trudila sam se biti ozbiljna . “Stvarno. Stalno me liže po vratu, i hoće da ju ševim!” – “Onda je kresni, pa će te ostaviti na miru.” – Zabezeknuto me pogledao i odvratio: “Pa jesi i ti si luda, kaj da TO ševim?!” – Nasmijala sam se i rekla da sam se samo šalila. Šala ga je osokolila, pa se zavjerenički nagnuo prema meni: “A bi ti mogla nabaviti šta…onak…malo?”. Na to se Osoba okrenula prema meni i prasnula u smijeh, znajući za moj općepoznati prezir prema narkoticima. “Stari moj, e sad si potrefio crkvu u kojoj ćeš Boga moliti!” – ozbiljno sam mu rekla, i shvatio je da nema svrhe od nagovaranja. Isti tren kad sam pomislila kako razgovor sa luđacima može na neki uvrnut način biti i zabavan, Ana se odmaknula od TV-a i Williamsa i rekla kako će ugasiti klimu. Podigla sam pogled prema klimi koja se nalazila na visini od cca 5 metara, iznad prozora, te pogledala Anu i njenih 120 (veoma loše raspoređenih) kilograma na 160 cm visine. Nisam se ni stigla nasmijati slici u svojoj glavi koju je izazvala Anina ideja – ona se poput Spidermana u doslovce 3 sekunde uzverala po rešetkama na vrh prozora! U trenu me oblio hladan znoj,  instinktivno sam stisnula leđa uz zid.  Pokušavala sam se prisjetiti članaka o poremećajima ljudske psihe, koji od njih izazivaju agresiju, i istovremeno očima tražila nešto čim bih je mogla odvaliti, ako krene prema meni. Ona je visila gore na rešetkama, i histerično se smijala. “Tako je, mala moja, lijepo si se usosila” – sama sam sebe proklinjala što sam se dovela u takvu situaciju. Prijatelj je isto blijedo promatrao groteskni prizor u zraku, pa je Osoba rekla da izađemo van na hodnik. Ustala sam što sam mirnije mogla, pozdravila ih i izašla. Olakšanje izazvano ostavljanjem Spidermena iza vrata je ubrzo splasnulo kad smo u polumračnom hodniku počeli susretati tijela izgubljena u vremenu i prostoru, zamućenih pogleda. Samo su hodali, gore-dolje… Sjeli smo za najudaljeniji stolić u hodniku, i pokušavali razgovarati, kad sam iza sebe osjetila pokret. Polako sam se okrenula, a iza leđa mi je stajala starica u spavaćici, dlanova uvučenih u rukave. Gledala je kroz mene i promrmljala: “Mmmmmmmmmmm”. Zaštitnički sam stavila dlan oko vrata, i okrenula glavu od nje. “Mmmmmmmmmmmm” – opet je mrmljala. Nisam obraćala pažnju na nju, pa je nastavila tapkati bosim nogama po hodniku, ispuštajući potmule urlike… Pokušavala sam se koncentrirati na razgovor sa Osobom, no primjetila sam da me  jedna od pacijentica, naslonjena na prozor sa čikom u ustima, promatra sa takvim zanimanjem, da je prelazilo granicu obične znatiželje…”Isusa ti boga, ja jesam šašava, ali ovo je malo prebolesno za moj ukus” – rekla sam Osobi – “Izvoliš se do sutra sabrati, i izaći van onako kako si i ušla, jer ako ostaneš i dana dulje ovdje, postaješ jedna od njih!”. Nasmijala se i rekla kako je, čim je ušla, shvatila da joj tu nitko neće pomoći, i da ionako sutra ide van. Izgrlile smo se, i krenule prema vratima. Osoba je pozvala sestru, a meni je još jednom scenarij oko naguravanja pred vratima prošao kroz glavu. Zveket otključavanja vrata to nedjeljno poslijepodne postao je jedan od najljepših zvukova u mom životu.

Vani sam udahnula punim plućima, i žustrim korakom krenula prema autu. Razmišljala sam kako se liječnici olako igraju ljudskim životima. Osobu poznajem godinama. Znam kroz što je prošla, znam kako i zašto joj se život raspao, i više od sveg znam da njeno stanje, ma koliko teško bilo, nije zaslužilo smještaj u sobu sa 9 poremećenih ljudi. Vapaj za pomoć jedne nesretne osobe nije zaslužio hranjenje tabletama 3 puta dnevno. Ona zna tko je, zna što je, nije agresivna, nema čudne ispade. Ona samo ne zna kako krenuti dalje. Njoj je trebao razgovor, pomoć da se sabere. Na svu sreću, danas je izašla – nadam se bez posljedica boravka u tom bolesnom okruženju. Ne mogu, a da se ne zapitam, koliko su luđaka stvorili naši vrli psihijatri? Koliko su ljudskih duša, umjesto da im pomognu, gurnuli u ponor bezumlja?

Psihijatrija je zajebana stvar. Umjesto da se bavi luđacima, njome se u Hrvatskoj bave luđaci.

Tijekom ove dvije godine rada, HB Split je svojim gostima pružao vrhunsku zabavu i uslugu, brojne tematske partye, gostovanja svjetski poznatih DJ-a, organizirao koncerte, predstavljanje novih albuma, singlova, organizirao evente… U tom kratkom periodu, Hemingway Bar Split potvrdio je da je definitivno mjesto gdje se svaki gost osjeća ugodno a veliki broj stalnih gostiju donjeli su mu status jednog od najpoznatijih klubova na Jadranu.

I ove godine je za proslavu svoje 2. godišnjice priredio brojna glazbena iznenađenja Stanislav Kovačić poznat kao Rock cello, iskusni perkusionist Aki inače stalni član londonske house atrakcije grupe ‘KI’ i sve to začinjeno promocijom druge po redu kompilacije Hemingway Bara ‘House Your Soul’ za koju će se pobrinuti DJ i producent Joe2Shine.

A da bi ugođaj bio potpun i nezaboravan, odlučili smo se za white dress code, zaštitnu boju grada Splita po kojoj je party i dobio naziv WHITE GALA.

Najavljeni gosti: Vlatka Pokos, Andrea Šušnjara, grupa Feminnem i finalistica show-a Farma Jelena Bosančić

Dress code: WHITE GALA
Info: www.hemingway.hr

(Press release by Hemigway bar)

Priča o Hemingway Baru seže u sad već davnu 2000. godinu, kada je upravo u Opatiji otvoren prvi primjerak ove sage o uspjehu, nastao kao produkt želje vlasnika Maria Kovačevića za stvaranjem prepoznatljivog i kvalitetnog branda. Prvotna ideja je bila stvoriti klub temeljen na zanimljivoj i originalnoj priči.

Nakon 10. godina, Hemingway Bar je sve ljubitelje dobrog provoda pozvao upravo na to isto mjesto, zanimljive i atraktivne pozicije od kuda je sve i krenulo. Ako je sudeći po okupljenom mnoštvu i brojnima s hrvatske javne scene, proslava je i više nego uspjela. Bez sumnje da će brojni ove vruće ljetne dane provoditi u Hemingway Baru. (Press release by Sandra Hirc)

Moneybookers je alat (web stranica) koji nam omogućava slanje i primanje novca elektroničkim putem – trenutno. Putem Moneybookers-a možete na brz i jednostavan način možete poslati nekom novac, kupiti/plaitit nešto online, izvršiti uplate (u casina, kladionice…) ili primiti novac od nekoga (prijatelja ili povući dobitak s poker klijenta, kladionice, kasina…).

Je li Moneybookers besplatan?

Registracija: Besplatna

Uplata novca putem banke: Besplatna

Uplata novca putem kreditne kartice: 1,9%

Slanje novca: 1% (do €0,50)

Primanje novca: Besplatno

Podizanje novca na banku: €1,80 po transakciji

Registriraj se!

S čim sve mogu izvršiti uplatu?

• Kreditne kartice
• Debitne kartice
• Bankovne doznake
• Ček

Kako uplatiti na Moneybookers putem banke?

Kad ste se registrirali na Moneybooker, ulogirajte se, otiđite na „Upload funds“ odberite „bank trasfer“  te ćete dobiti sve potrebne informacije za uplatu. Ne zaboravite zapisati svoj „customer ID“. U banci zatražite „obrazac 14“ (za inozemne uplate).

Više detalja: Kako uplatiti novac za poker